Pitanje iz naslova je postavljeno već možda previše puta. Odgovora koje uglavnom čujemo ima više; možda, postoji potencijal itd.
Razlog zašto je tomu tako vjerojatno leži u tome da su javna uprava (ako je sagledavamo kao sustav kojim se gospodari) i IT industrija često dijametralno suprotni u svom pristupu razvoju, načinu upravljanja i tehnološkoj opremljenosti. Zašto je to tako opjevano je u već previše priča i osobnih iskustava tako da se time ovdje nećemo baviti iako nas se to itekako tiče i bitno je za odgovor na pitanje iz naslova.
Aveor tech nedavno imao priliku raditi na projektiranju informacijskog sustava koji bi trebala koristiti državna uprava (da budem precizniji IT sustav je u velikoj mjeri bio već projektiran, naša uloga je bila da ga se dodatno uskladi inovacijama u tom području.).
Za potrebe dolaženja do odgovora iz naslova nije bitno koja je svrha sustava i tko je naručitelj nego opis samog postupka, pristupa i koraka koje smo proveli da bi došli do IT sustava koji predstavlja u tolikoj mjeri sveobuhvatan i napredan alat kojeg je skoro pa nemoguće naći gotovog na tržištu.
Pitanje koje si sad vjerojatno postavljate je: kakve to ima veze s naslovom. Do sada smo vidjeli stotinu IT sustava u javnoj upravi i sudjelovali u izradi jednog ili više njih i vjerojatno konstatirate da se to od stoljeća sedmog do danas sve radi na isti način (zahtjev, specifikacija, nabava, izrada, testiranje, dorada….)
Usudio bih se reći da je ovaj put bilo drugačije i da su promišljanja kod projektiranja/specificiranja bila drugačija što je rezultiralo višestrukim prilikama za IT industriju (to će se tek po izvedbi sustava moći suditi). Naravno pojam “prilika” za pojedine poduzetnike ima različito značenje pa možda netko to i neće smatrati prilikom pa ćemo pojasniti malo detaljnije cijeli kontekst.
Jedan od izazova Hrvatske IT industrije je (još uvijek) “produktizacija” našeg rada. Što pod time mislimo. Oni koji su bili u IT industriji, 90-ih i dio prvog desetljeća drugog milenija znat će da većina IT sustava su bila projektirana i programirana po mjeri. Čak u ranim danima i ERP sustavi su znali biti rađeni po mjeri. To je značilo da je svaki IT sustav bio projekt za sebe a ne produkt koji ste mogli replicirati. Mogućnost da neki modul/e replicirate u drugom projektu je također bila minimalna. Fast forward u 2020 nam daje sasvim drugačiju sliku. Vjerojatno 60-80% zahtjeva za IT sustavima se danas može realizirati s nekim od off-the-shelf alata ili s nekim generičkim IT alatom koji se po potrebi u manjem obimu nadogradi. O ovoj temi bi mogli napisati zaseban članak, ali ono što želim reći je da za one IT tvrtke koje svoje projekte ili svoje IT alate tretiraju kao produkt navedena “prilika” se uistinu može smatrati prilikom.
Vrijeme je da se vratimo na temu. Može li država tj. javna uprava biti pokretač IT industrije. Uzimajući u obzir iskustvo s našeg projekta mogu reći da model postoji, a da li će se ostvariti je drugo pitanje na koji odgovor moramo tražiti većim dijelom u bespućima javne uprave. Za sada ćemo se fokusirati na sam model i opisati o čemu se radi i što smo to “inžinjali”, dalmoši će znati što znači ta riječ, ili za ostatak IT struke, što smo iskemijali. Napravili smo minimalno dva koraka koja mogu pomoći svima.
Već smo rekli da područje djelovanja IT sustava je upravljanje ljudskim resursima. Kao i svako područje ono ima svoja pravila, metodologije, procese i načine rada. U ovom slučaju riječ je o upravljanju razvojem pojedinog zaposlenika. Kada razvijate jedan takav sustav i želite da prati sve globalne trendove trebate moći usvojiti metodologije koje se koriste u tom području i poznavati procese kako bi ih pretvorili u informatički alat. Ovaj segment često zna biti nedostižan za domaće IT tvrtke jer jednostavno tržište je premalo da bi moglo financirati takvu razinu složenosti zahtjeva. S druge strane domaće IT tvrtke često nemaju kapitala da same ulože u razvoj i još k tome se izbore na stranom tržištu.
Prvi korak nam je bio upravo to, kreirali smo sustav koji s svojim funkcionalnostima gleda 3-5 godina unaprijed i time omogućava pojedinom izvođaču da kroz projekt nadogradi svoj postojeći alat. Ujedno tako kreiran alat posjeduje određene specifičnosti u svom pristupu i načinu realizacije što ga čini uvelike konkurentnim na stranom tržištu, pogotovo za specifičnu nišu korisnika.
Država kada nabavlja alate, pogotovo one složene i izrađene po mjeri zahtjeva izvorni kod i autorsko pravo što je često u suprotnosti s tržišnim praksama (iako je ovo kompleksna tema koju nam nije cilj širiti za potrebe ovog članka). Uvođenjem mogućnosti da se unutar sustava pojedine njegove komponente mogu isporučiti bez isporuke izvornog koda i prijenosa autorskog prava dali smo poticaj IT industriji da ulaže i komercijalizira svoje znanje. Razvojna okruženja i tehnike kojima se služe današnji programeri dovoljno su zrela da se dijelovi IT sustava mogu modularno izrađivati i isporučivati u obliku biblioteka (eng. library), ili gotovih programskih modula (povezivih putem microservices arhitekture).
Razlog zašto je odabran opisani pristup je ekonomski i praktični. Ukoliko je određena funkcionalnost koje je potrebna IT sustavu već dostupna na tržištu ekonomičnije ju je kao takvu nabaviti nego tražiti njezin razvoj od početka. Na ovaj način se omogućava smanjenje rizika isporuke cijelog projekta uz mogućnost da se koriste napredna rješenja i algoritmi. Napomenut ćemo da je predmetni IT sustav u jednom dijelu specifičan i da je gledano “na prvu” njegova realizacija mogla biti u još većoj mjeri modularna (napravljen od više gotovih of-the-shelf IT rješenja međusobno povezanih). Namjerno kažemo “na prvu” jer podrobnijom analizom došli smo do zaključka da iako sam IT sustav može predstavljati kombinaciju više gotovih off-the-shelf rješenja, međusobno tijesno integriranih, ključne funkcionalnosti koje nedostaju bi se ipak trebale razvijati i time bi se izgubila uniformnost rješenja. Dodatni faktor koji je presudio protiv kombinacije puno off-the-shelf rješenja je taj što nam je potreban samo dio njihovih funkcionalnosti a dobili bi veliku kompleksnost sustava kojim je teško upravljati i još teže bi ga bilo nadograđivati i održavati
Kao dobar primjer možemo uzeti odnos između Enterprise Asset Management (EAM) sustava i ERP-a (Enterprise resource planing). EAM vjerojatno nudi velik broj funkcionalnosti i podržava mnogobrojne procese za upravljanje imovinom ali većini tvrtki je potreban samo mali segment funkcija i podržanih procesa. Iz tog razloga puno je jednostavnije dodati te funkcionalnosti u sam ERP ili CRM sustav koji iako postaje glomazniji ipak daje veću razinu povezanosti s ostalim procesima organizacije uz jedinstveno sučelje. Primjer koji smo naveli je jedan od elemenata modela u kojem država može podržati IT industriju i to u dva smjera.
Prvi korak je da modularizira svoje IT sustave tako da može koristiti gotove off-the-shelf komponente ali uz jasnije tehnološke i dizajnerske smjernice. Drugi je da promišlja o smjeru razvoja tržišta aplikativnih rješenja i onda putem javne nabave rješenja omogući tvrtkama da sudjeluju u tom razvoju udružujući time kapacitete razvoja i investiranja u nova IT rješenja. Iako je prva komponenta djelomično prisutna u razvoju IT rješenja državne uprave to je u kontekstu onoga što smo predložili arhitekturno i dizajnerski još uvijek na puno nižoj razini nego što to diktira tržište i omogućavaju današnje IT tehnologije.
Druga komponenta, u kojoj se anticipira smjer razvoja tržišta, nismo primijetili da je uopće prisutna ali moramo reći da je ona izuzetno izazovna i iziskuje vrlo stručne i iskusne arhitekte.
Iako bi opisani prijedlozi mogli pomoći, navedeni iskorak nije ono što u našem projektu smatramo najvažnijim. Drugi korak smatramo da je osnova modela kojim država i javna uprava može najviše doprinijeti razvoju IT industrije.
Drugi korak unutar našeg modela suradnje odnosi se na poticanje razvoja IT rješenja za koje domaća IT industrija uistinu nema financijske mogućnosti. Za našu konkretnu vrstu IT alata koja su osnova novoga IT sustava to znači da trebaju biti u skladu s svjetskim standardima.
Standardi su dvojaki:
– Prvi se odnose na razne specifikacije sučelja za razmjenu podataka s različitim (često vrlo dubokim) integracijama s drugim sustavima
– Drugi set standarda se odnosi na način strukturiranja podataka i njihovu semantiku. U našem konkretnom slučaju riječ je o bazi znanja.
Dovoljno je reći da na hrvatskom tržištu od svih IT tvrtki koje u većem ili manjem obimu razvijaju alate iz traženog poslovnog područja niti jedna nema razvijenu potrebnu bazu znanja sukladno svjetskom standardu. Zašto je tomu tako je također ključno za naš model.
Većina korisnika u ranoj fazi korištenja alata koji su novi na tržištu ne traži napredne funkcionalnosti. Navedeno se odnosi kako na hrvatsko tako i na globalno tržište. Drugi razlog je što generalno na hrvatskom tržištu kupovna moć korisnika je manja i samim time IT projekti su manji te ne dopuštaju IT tvrtkama da razvijaju funkcionalnosti za budućnost tj. one koje nisu trenutno nužne za projekt i/ili tražene na našem tržištu.
Iz tog razloga unutar našeg projekta kreirali smo zasebnu grupu nabave kojoj je cilj izgradnja baze znanja sukladne svjetskim standardima i to u obliku PoC-a. Želimo započeti izgradnju baze znanja koje će biti od koristiti javnoj upravi i potporna komponenta IT sustavu u izradi naprednih analitika i predikcija. Ključno je da će takav uradak biti u mogućnosti staviti na raspolaganje cijeloj hrvatskoj IT industriji. Ovdje možemo otvoriti i temu koja vrsta open ili closed source licence bi to bila.
Na ovaj način država je uložila inicijalna sredstva da kreira IT sustav ili komponentu koju inače IT industrija ne bi bila u mogućnosti sama kreirati (bar ne prije nego što je kreiraju globalne IT tvrtke) i omogući našim IT stručnjacima da usvoje nova znanja i tehnologije.
Davanjem tako financirane i izgrađene komponente na korištenje cijeloj IT industriji ne narušava se tržišno natjecanje. Sve IT tvrtke u državi mogu koristiti tu komponentu kako bi poboljšali svoje IT sustave i fokusirali se na onaj dio procesa i funkcionalnosti koji je njihova specijalnost i koje njihovi korisnici traže. I ovdje je bitno napomenuti da smo primijenili sličan pristup kao i prije a to je da smo dopustili da pojedine gotove (ili vlastite) library-e izvođač može ugraditi u komponentu baze znanja, ali samo do određenog manjeg iznosa vrijednosti projekta, i uz uvjet da je taj isti library moguće lako zamijeniti s nekim drugim (otvorenog ili zatvorenog koda).
Pored baze znanja tražili smo i razvoj posebne tražilice na bazi chatboot-a. Poznato je da chatboot-i nisu još optimizirani za hrvatski jezik. Primjenom istog načela omogućit ćemo da se započne razvoj funkcionalnosti koji bi kreirali chatboot optimiziran za hrvatski jezik, što je funkcionalnost koju bi teško pojedina IT tvrtka u hrvatskoj sama razvila. Vjerojatno je teško i nabrojiti sve koristi koje bi korisnici imali od toga da domaći IT alati mogu ugraditi chatboot tj. natural language procesing (NLP) engine optimiziran za hrvatski jezik.
Što možemo ovim pristupom postići. Možemo omogućiti da jedan dio sredstava koje država troši na izradu softvera bude usmjeren u istraživanje i razvoj novih IT tehnologija i rješenja koje će našoj IT industriji podići konkurentnost na globalnoj razini.
Primjer i prijedlog koji smo ovdje iznijeli predstavlja donekle improvizaciju i probu jer je proveden unutar već postavljenih ograničenja projekta (financiranog EU sredstvima) te sigurno zahtjeva dublje promišljanje o svim detaljima i scenarijima.
Vjerojatno će morati postojati i određen konsenzus unutar IT industrije da podrži odabir smjerova jer jedino IT industrija može dati smjernice na kakve IT projekte i područja je ovaj model primjenjiv tj. koje su potrebe tržišta.
Vjerujem da svi ostali modeli u kojima država može pomoći IT industriji su van domene tehnološkog a više u domeni poslovno-administrativnog kao što je svima poznati primjer Rumunjske koja je drastično smanjila porez za IT stručnjake i to je u većoj mjeri domena EU zakona, pravila i politika. Naravno EU fondovi i financiranje uvelike može podržati ovaj model i pružiti priliku akademskoj zajednici da doprinese, pogotovo u NLP primjeru.
